Razgovarali u Zagrebu, 17. prosinca 2001.
ORIS: Vaš pristup arhitekturi je određen, prepoznatljiv i vrlo subjektivan, što ste vi označili kao “simultana dvostrukost kontinuiteta sklada i individualne profilacije”?
Fabijanić: Dobro je čuti da ima nečeg prepoznatljivog u onome što radim. Možda bi to mogao biti krajnji cilj, svrha. Mene je u životu, a ovdje je riječ o profesionalnom opredjeljenju, vodila misao o dostojnom, o pristojnom. Stoga mislim da i neke elementarne etičke i odgojne karakteristike valja unijeti u svoj rad. To podrazumijeva respekt prema kontinuitetu, prema uspostavi sklada i mjere na svaki način, ako je to jedan od temeljnih postulata arhitekture. U tom kontekstu nastojim otkrivati osobnu profilaciju. U početku, činilo mi se da je treba temeljiti na brušenju dobrog ukusa i na iskustvu, ali sam shvatio da to nije presudno za “kreaciju”, da joj minimalno pomaže. Pokušao sam na meni shvatljiv i osoban način pronaći metodu i dijalog. Radi se, izvjesno je, o malim pomacima. I to je zapravo sve. Kako se očitava osobna profilacija, kako nastaje, zbog kojih razloga, što znači porijeklo, što znači odgoj, što znači škola, što znači iskustvo stvaranja kroz mnoge sate na mijenjanju, mijenjanju, mijenjanju...? To je taj put. Moj otvoreni put. Na sreću, još uvijek bez definicije.